Sve na jednom mjestu - Kiosk!
četvrtak , 12.03.2015.Nekako sam slučajno nabasao na ove postove što sam pisao za ispit i skužio sam da je super kad neke stvari o kojima razmišljam zapišem, jer inače bih zaboravio da sam o tome uopće razmišljao. Tako da sam sad opet odlučio pisati, a bilo bi super kad bih to nastavio prakticirati. Hvala bogu na digitalizaciji pa sve možeš zapisati, a da ti to ne zauzima mjesta po ormarima, podrumima, tavanima...
Nedavno sam na Faceu podijelio svoje novo saznanje: na kioscima Tiska se može kupiti - smrznuta hrana. To uključuje smrznuti grašak, sarmu, gulaš, štrukle,....Ostao sam fasciniran. Osim što, uz redovne stvari koje se očekivano prodaju na kiosku, prodaju i kavu, autobusne karte, šalju i primaju pakete, glume bankomat, glume platnu ustanovu, glume da su nasmješeni...od sada nude i smrznutu hranu. Čovjeku jednostavno ne treba više ništa osim kioska. Dovoljno je doći do najbližeg kioska Tiska i obaviti sve što treba. Uskoro bi mogli davati i infuziju u prolazu (što ne bi bilo loše subotom i nedjeljom u rane jutarnje sate), a tete bi mogli obučiti i za skidanje zubnog kamenca. Stvarno se divim tetama u kiosku koje stignu sortirati pakete, izdavati autobusne karte (to ne ide najbolje ni tetama na kolodvoru, a to im je core business) i posluživati ljude koji, eto usput kad su došli platiti režije i kupiti kartu do Kutine Čazmatransom, kupe žvake, novine i cigarete. Gdje to sve stane u tako malom prostoru? Da li se te tete mogu mrdnuti u tom kiosku? Kako idu na wc kad im zagusti? Po tom pitanju očito nisu fleksibilne. Ali za ne vjerovati, i uz tako bogatu ponudu ipak ima nešto što mi je trebalo, a nisu imali na kiosku. To je pumpa za bickle (tj za gume od bicikla). Neki dan je zatoplilo i odlučio sam ponovno upogoniti bajk, ali zadnja guma mi je bila malo ispražnjena. Benzinsku u blizini nemam, bic servis nije baš daleko, ali kiosk mi je ipak najbliži. I baš nemaju pumpu za bicikl. I tad mi je palo na pamet kako bi bilo dobro da Tisak uvede pumpu. Kao one na benzinskim pumpama. To bi bilo fantastično. Voziš se gradom i u svakom kvartu i u svakom trenutku možeš napumpati gumu. U Zagrebu je vidno sve više biciklista i vozaju se po cijelom gradu. I uvijek se nađe netko kome je potrebno još zraka u gumama. U ljetnim mjesecima kad je vani toplije, gume se brže prazne. Biciklisti tada idu na benzinske postaje ili u biciklističke servise koji im nisu usput i bespotrebno troše vrijeme. Da kiosk ima pumpu, i da im pumpa radi na kovanice (da za pumpanje guma naplaćuju npr. 5 kn) mislim da bi im se to isplatilo. Pumpa bi stajala pokraj kioska i radila bi cijelu noć jer nije ovisna o teti iz kioska. Pumpa ne pije i ne jede. Ne mora na wc, ne ide na bolovanje, a bome ne traži ni regres i božićnicu. Možda ih ni tete ne dobivaju, ali pumpa ne bi ni potegnula to pitanje. Skoro pa čista zarada bez troškova, reklo bi se. U svakom slučaju kiosk ima mjesta za unaprijeđenje i proširenje svojih usluga, a to je pumpanje guma. Znam bar jednu osobu koja bi to koristila :). I ovo bi svakako trebalo što prije realizirati. Prije nego se pojavi neki nastavak za smartphone i aplikacija kojom se mogu pumpati gume. Na kraju sam otišao u servis za bicikle (čak 200tinjak metara dalje od kioska), napumpao gume i odvozio se do grada.
komentiraj (1) * ispiši * #
Zato jer smo mi mladi, a vi niste!
srijeda , 18.06.2014.Ovo je nešto što se može često čuti u zadnje vrijeme. Ne znam da li se često vrti po medijima, ali VIPovu reklamu sam imao prilike vidjeti zbog prirode svog posla. Ne znam zašto je reklama izazvala toliku reakciju. Reklama je namijenjena mladima, teenagerima i bilo bi stvarno čudno da se svima svidjela. Ni meni nisu prezanimljive reklame za pelene (ni za bebe, ni za odrasle). Doduše nije mi ni ova VIPova nešto posebno zanimljiva, ali zna se kome je reklama namijenjena i koga treba pitati za mišljenje. Ako se klincima sviđa, onda je posao dobro odrađen. A ako VIP to osjeti na svojim prihodima onda tu ne treba više komentirati. Ono što moramo naučiti jest prihvatiti svijet u kojem živimo. I da to nije onaj isti svijet koji je bio prije 15 (i više) godina. Možda se u školi uče iste stvari, ali izvan škole život je mnogo drugačiji. Kad sam išao u srednju onaj tko je imao kompjuter je bio sretnik. Internet smo koristili samo navečer zato jer je bio jeftiniji, a ako koristiš internet ne možeš istovremeno zvati s fiksnog jer se koristi isti signal za glasovne i podatkovne usluge. Da ne spominjem telefonskog dvojnika, jer ako ga imaš (a to je najčešće prvi susjed) onda ni on nije mogao koristiti telefon. I tako smo krajem devedestih surfali po 2h dnevno, jedva pogledali pokoju sliku, top listu na MTV, chatali preko ICQ i dobili račun 600 kn (Stranice za odrasle nismo smjeli baš gledati jer je cijela obitelj koristila isti PC i uglavnom je bio na vidljivom mjestu). Tada su nas starci i profesori stalno opominjali kako visimo za kompjuterima, surfamo internetom, igramo igrice i uopće se ne družimo. A onda kad se družimo opet nismo valjali zato jer izlazimo kasno i vraćamo se iz grada rano. Današnji klinci vjerojatno puno više vise na „gadgetima“ pa mi izgledamo mila majka spram njih (eee profesori da li sad mislite da smo bili tako loši?). I svi zgroženi njihovim ponašanjem. Ispada da bismo trebali raditi isto što i generacije prije nas. Da se ne bismo trebali ponašati nikako drugačije, jer su oni prije nas smislili sve najbolje. Istini za volju, svaka mladost je ista; proživljavali ju mi u 2014. ili a 1954. Određene godine nose svoje, samo vrijeme u kojem se nalazimo dopušta da mladost proživimo više ili manje (naravno da nisam mogao visiti na Faceu 1998. jer je tada i Zuckerberg bio klinjo. A da je postojao Face bio bi mi najbolji prijatelj jer bih znao na koje mjesto će izaći koja cura jer je „attendala event“). I zato ne trebamo biti samo negativno nastrojeni prema onima koji su sada mladi. Ako se prisjetimo, i mi smo bili neshvatljivi starijim generacijama. Meni je baš drago ako današnji teenageri imaju više prilika nego ja. Nadam se samo da će ih dobro iskoristiti.
VIPovu reklamu sam doživio i kao kritiku današnjem društvu. Mladi žive s roditeljima dokle god mogu, ne dižu se starijima u tramvaju, lijeni su,... Ako je tako, od nekog su to morali naučiti. I ako je tako, što mi odrasli koji se zgražamo, činimo da bi to promijenili? Imam preko 30 godina i podstanar sam. Nemam hrabrosti uzeti kredit na 30 god. A da ostanem bez posla vjerojatno bih i ja živio kod staraca. A ovi koji rade za 1.600 kn ni nemaju baš izbora nego živjeti sa starcima. Ne mogu kupiti ni studenstki dom na crnjaka jer je i on skuplji. Što se tiče ovog da su lijeni i da se ne dižu starijima u tramvaju, i to vrlo vjerojatno dolazi od kuće. Mama mi je profesorica u srednjoj školi i kaže da su veći problem roditelji nego učenici. Tako da se opet vraćamo na to da je sve što ostaje iza nas, djelo nas samih. A mi se čudimo otkud to tako. Ako mislimo da će ti mladi uništiti cijeli svijet (a 50% smo u pravu :D), što kanimo učiniti? Naravno, nakon utakmice s Cameroonom :).
Oznake: reklama, generacija, vip, VIPnet, Tele2, HT, T-Mobile, MBA, ispit
komentiraj (2) * ispiši * #
Nema više jagoda
četvrtak , 12.06.2014.I dok kiša pada najbolje je pisati zadaću. Jučer sam si na putu s posla htio kupiti jagode dok ih još ima. Jagode su jako fine i volim ih, ali sezona sviježih jagoda traje prilično kratko. I kad sam dopedalirao do HNK ugledam štand i odmah krenem do njega. Kad ono, nema jagoda. Na štandu dvije gospođe skupljaju potpise – za referendum. U prvi tren mi nije bilo jasno o čemu se radi. Zar nije referendum završio, i zar nismo već legalizirali diskriminaciju? Ali bio sam u zabludi. Ovo je za jedan drugi referendum. Ili treći. Ne znam što se dogodilo s onim o zabrani ćirilice (ako itko zna nek mi javi jer mi se ne da googlat). Uglavnom skupljaju se potpisi za referendum protiv izdvajanja pomoćnih poslova iz državnog i javnog sektora. Meni i dalje nije jasno i produžim prema Cvjetnom. Tamo ugledam štand i odem po jagode. Ali i tamo mi imaju ponuditi samo listu za potpis. Nisam bio za potpis jer su mi se baš jele jagode i odlučih se prošetati do trga gurajući bajk desnom rukom i držeći sladoled u lijevoj. Na trgu još jedan štand. I još dvije skupljačice potpisa. Pa gdje su nestale jagode?! Jesu li ih ove gospođe koje skupljaju potpise pojele i samo ostale na štandovima? Ili su i jagode outsourcane?! I stvarno, skupljaju se potpisi za još jedan referendum. Danas sam čak vidio i billboard. Nisam u toku s outsourcingom tako da to ne mogu posebno komentirati, ali mislim da referendum stvarno nije potreban za ovu temu. Bar ne u ovom trenutku. Stvarno je postalo normalno imati referendume. Počeli su se izmjenjivati kao godišnja doba. Vjerujem da bi ovaj referendum više utjecao na život građana nego onaj koji određuje tko s kim smije u brak, ali mislim da postoje bolji načini da se postignu ciljevi. Postoji mogućnost da su nam se kriteriji srozali, jer ako imamo referendum za brak, onda ćemo i o važnijim pitanjima odlučivati referendumom. Ono što me najviše muči jesu ti troškovi referenduma. Ako je istina da je Markićka-referendum koštao 50 milijuna kuna (a plaćamo ga svi mi koji radimo), onda bi i ovaj mogao toliko koštati. Za mene je to jako mnogo novca, a vjerujem i za državu. 50 milijuna kuna se može puno pametnije iskoristiti. Izgleda da smo svi zaboravili što se dogodilo prije mjesec dana u Slavoniji. Kako se voda iz potopljenih sela povlači, tako to lakše zaboravljamo. Možda bismo ovaj referendum trebali preskočiti i ta sredstva ustupiti za obnovu poplavljenih područja. To je samo jedan od prijedloga. A ako nam je za sva pitanja potreban referendum, onda se trebamo zapitati što je to što stvarno trebamo mijenjati. U svakom slučaju, Jagode sam na kraju kupio u Billi.
Oznake: Referendum, jagode, outsourcing, 2014
komentiraj (0) * ispiši * #
Kako sam pozelenio
utorak , 10.06.2014.Uvijek sam za sebe mislio da sam ekološki osviješten. Bio sam onaj koji je tjerao prijatelje da žvake i čikove (ugašene naravno) bacaju u smeće umjesto da ih ostavljaju na cesti. Jednom sam čak završio i na policiji jer sam išao pokupiti bocu koju je prijatelj bacio preko živice u neko dvorište (bio sam novi u Zagrebu i nisam znao da je to dvorište MUP-a). Veš-mašinu sam programirao da pere u 5h ujutro kako bih potrošio što manje struje. Vozim se biciklom jer je, između ostalog, ekološki prihvatljiviji način prijevoza. Za svoje prijatelje pomalo sam pretjerivao. I tako sam, jako ponosan na svoj zeleni život, živio sve do 2010. godine. U mojoj blizini mi nije bilo ravnog. U ljeto 2010. godine malo sam se više zbližio s jednom Dubrovčankom. Odmah smo skužili da nam se sviđaju slične stvari i o svemu tome pričali vozeći se biciklima „uzduž i po preko“ po gradu. I ona isto baca smeće u smeće (ne znam zašto je to čudno), perilicu rublja pali preko noći, ona čak i papir odvaja u posebne kontejnere. I staklo. Bilo nam je lijepo zajedno i htjeli smo se još više družiti, pa smo se nakon 2 godine uselili u zajednički stan. Tada mi je već bilo potpuno jasno da moje zelenilo nije ni do koljena njezinom zelenilu. Prilikom useljavanja veći dio vremena smo proveli odlagajući nepotrebne CD-ove, i to na način; cover CD-a ide u papir, kutija od CD-a ide u plastiku, a sam CD ide na neku treću hrpu. I tako 3 veeelike kutije pune CD-ova. Odmah sam požalio što nisam sve CD-ove ostavio kod sestre (blaženi mp3 playeri). S vremenom sam i ja više pozelenio. Jednostavno nisam imao izbora. Znao sam da je to što radi ispravno i da ne bih našao argumente koji bi dokazali suprotno. Sve da sam ih i našao, duboko u sebi bih znao da je to zbog manipulacije i da se neodgovornije ponašam. I tako danas imam 3-4 koša za smeće (možda i više, ali tko bi brojao), jako malo plastičnih vrećica (već nas u trgovinama znaju kao „oni koji ne žele vrećicu“), na tržnicu idem s vlastitim škarniclima (koji se nisu oštetili od prošlog placovanja), perem čašice od jogurta i ABC sira, bočicu parfema rastavljam na dijelove (a ne bi čovjek rekao da tu ima dijelova dok ne počne rastavljati) i svaki dio stavljam u drugi koš,… Nekad mi se znalo dogoditi da ambalažu od gela za tuširanje ostavim u smeću u kupaonici, ali sam ga sutradan našao u perilici (zajedno s onim čašicama jogurta). Sve mi je bilo jasno. Istini za volju, moram priznati da se jako dobro osjećam dok „recikliram“. Uopće mi nije „tlaka“ odvajati otpad. Stvarno imam osjećaj da činim nešto dobro za sebe, za ljude oko sebe i za ljude poslije sebe. Više uopće ne razmišljam gdje ide koja vrsta otpada. Čak i prijatelji koji nam dođu u goste odvajaju smeće. Eto kako je lako postati ekološki osviješten. Treba se samo zaljubiti u Dubrovčanku. Ili samo zaljubiti.
komentiraj (11) * ispiši * #
Zviždanje
utorak , 03.06.2014.Za početak moram „reći“ da se vrlo neobično osjećam što pišem blog. U običnom razgovoru mogu mnogo toga izreći, bez osjećaja da sam rekao nešto važno ili značajno, ali kad o svemu tome treba ostaviti pisani trag, javlja se neki osjećaj ozbiljnosti i odgovornosti, jer se kod nas „napismeno“ doživljava mnogo ozbiljnije od usmenog. Ali kako je ovaj blog dio kolegija „Poslovna etika i društveno odgovorno poslovanje“ onda je taj osjećaj odgovornosti koji se javlja OK. Bilo bi super da se javio u ponedjeljak kad sam trebao objaviti prvi post.
Ono o čemu ću danas pisati su zviždači. Na to me potakla knjiga koju sam nedavno pročitao („Prilagodi se“, Tim Harford). Srećom poglavlja su kratka (a to najviše volim kod knjiga), pa sam se mogao na brzinu podsjetiti o čemu se točno radilo. Zviždača ima svuda oko nas. To su osobe koje ,iz razno-raznih razloga, javno progovore o nepravilnostima unutar svoje organizacije (korupcija, utaja poreza,...) i uvijek na kraju ostanu kratkih rukava. Kad zviždači zazvižde svi profitiraju osim njih samih. I onih koje su prozviždali, ali oni se brzo oprave. Mediji su sretni jer su takve priče uvijek na naslovnicama, povećavaju tiražu, povećavaju broj klikova na portalima, a gledanost dnevnika nikad veća. Javnost je sretna jer konačno postoji novi dokaz da sustav ne funkcionira, da su na dobrim pozicijama ljudi lošeg morala, a što je najvažnije to su dobre teme za razgovor na pivi. Harford kaže da bi se zviždači trebali poticati. Nagrade za zviždače bi trebale biti jednake lutrijskim dobitcima, a tako nešto navodno u nekim zemljama već postoji. Mislim da Hrvatska Lutrija ne bi bila sretna da se ovo primjenjuje u našoj zemlji, jer je puno veća šansa pronaći nepravilnost u nekoj organizaciji nego pogoditi svih 7 brojeva na 7/39. Kad bolje razmislim to ne bi ni državi odgovaralo jer se najviše nepravilnosti događa upravo u državnim strukturama (tj. bankrotirala bi). Ono što je zanimljivo je da se nakon „5 minuta slave“ javnost zasiti priče o zviždačima, mediji pronađu neku novu senzaciju (bar toga ne nedostaje), prozviždani konačno odahnu, a zviždači ostanu sami. Vrlo vjerojatno su već ostali bez posla, a novi nisu našli. A ni neće, kao ni sirota Ankica Lepej. Naravno, pa tko bi zaposlio nekoga tko javno cinka „ruku koja ga hrani“? Vjerojatno ni oni koji su ih podržavali u tome da s prljavim rubljem izađu u javnost ih ne bi zaposlili. I mislim da je tu glavni problem. Svi imamo nešto što skrivamo i ne želimo da se sazna. A zašto to radimo ako znamo da nije dobro? Zašto to radimo ako podržavamo ovu koja je upravo rekla da se Županica opijala na račun poreznih obveznika? Naravno da nije isto ako Nadan pronevjeri milijune poreznih obveznika za zemljište (a usput kupi bager da napravi podrum za preparirani ZOO) i kad vlasnica lokalne trgovine ručak za sinovu krizmu stavi pod troškove reprezentacije. Ali ne treba ni s „krizmama“ pretjerivati. Mislim da bi svi oni koji žele poslovati odgovorno trebali biti sretni kad imaju potencijalnog zviždača ili zaposle tuđeg zviždača. Na taj način bi se poslala vrlo jasna poruka javnosti (želim moralne ljude jer ja tako poslujem), a svi koji bivšeg zviždača ne zaposle postaju sumnjivi i šalje im se revizija da skenira poslovanje. U biti, možda je ipak najbolje rješenje da se zviždači nagrađuju milijunskim iznosima jer ih poslije zvižduka nitko ne bi morao zaposliti (osigurali si egzistenciju), zviždači nikad sretniji – rekli istinu i obogatili se, a posljedično bi svi radili po propisima jer bi ih zviždanje skupo koštalo. Zviždači bi bili novi tajkuni!
Oznake: MBA, ispit, zadaća, zviždanje, Zviždač, županica, nadan, Vidošević, DOP, Poslovna etika, društveno odgovorno ponašanje
komentiraj (1) * ispiši * #
